znam da nisam bio urezan na medaljon

kojeg si htjela vječno imati iznad svoga srca

zato shvaćam kako je lako izgubiti

krivotvoreni novčić bez vrijednosti

do kojega nikome nije stalo.

bez da ti zamjerim poštujem pravo

da voliš, ne voliš, šutiš, napustiš.

život se nastavlja na bilo kojoj točki od Sunca

dok promatram svjetove u razdvajanju

svaki svemir ima svoju tišinu u kojoj živi

baš kako želiš

ja postojim rasipan u čestice bez zvuka

od sada

pa zauvijek.

u meni nema ljepote
nebo je tu rasparano munjama
obrazi isprani kišama.
u meni borbe više ne traju
misli su rastrgane čežnjama
pogledi ispunjeni tajnama.
u meni se više ne živi
dolazi se i odlazi s tamama
oprašta se i muči s nadama
i što bi još trebalo biti?
nakon što se ljubav povuče
ostaje poprište posuto ranama
kolone promiču tiho pred očima
poražena vojska mojih pobijeđenih sjećanja.
izgubljen je osmijeh među borama
kako kapi predaje klize licem narednika.

ostanem sam u cijelom svom svemiru
suočen s pitanjem
čime da popunim svu tu prazninu?
pomalo o svemu znam pa bar da pokušam
počevši od dna krenuti od sebe.
ali da bih ispunio moje skrivene kutke
moram odbaciti balastni teret
u međuvremenu riskirajući potonuće.
kako da se riješim svega natovarenog kroz godine?
stavim se u poziciju da ništa nemam
pa zamislim što bih trebao imati.
kada razlučim shvatim
da bih bio ispunjen dovoljno je vršiti izmjenu
davanja i primanja.
no opet ostajem sam u cijelom svemiru
i nema nikoga da načas ponese teret
koji me drži u ravnoteži.

dan nježno prelazi u noć
postupno kiša u snijeg
i moje misli postaju time
noćne i snježne.
odavno već to prelijevanje
u meni ima svoj tijek
prelaskom slike preko slike
ostaju samo obrisi.
i kada pružim ruku da ih dotaknem
njome prolazim kroz projekciju u stvarnosti
i ne dodirujem te.
lelujaš jedva primjetno
vidljiva u snopu svjetla
koji mi prodire u život kroz odškrinuta vrata
između mog prošlog i budućeg vremena.

ništa ne može promijeniti svijet
nitko koga znam nema tu moć
s lijeva na desno sunce ima svoj put
ispod njega sve se okreće u krug

ja teško podnosim oblačne dane
nestvarne niti i izgubljen trag
osjećaj tišine i riječi bez nade
potajne suze i isprekidan dah

meni treba soba za disanje
skrovište za prekobrojne uzdahe
mala soba za disanje
da se stisnem među zidove

meni treba soba za disanje
od tmurnog neba da se sakrijem
mala soba za disanje
da svoje lice tvojim prekrijem

zarobljen sam u kocki leda
zaustavljena mi je krv
i sve što njome je teklo
zastalo je na rubu rane
tko će me spasiti?

ostajem bez daha
ispuštam ga s dušom
pa prestajem postojati
odustajem od ljubavi
tko će mi je vratiti?

svjetlo gubi snagu
sjene čine dani da nestaju
ja život predajem tebi
jedino ti znaš
vrijedi li me oživjeti

ja nemam neki drugi život
i nemam neku novu polaznu točku
novo gledište i stajalište spram svega
da me odredi kao bitno drugačijeg čovjeka
u drugom tijelu, prostoru i vremenu.
ja imam ovo što imam
i neka je to malo i neka je to puno
ja sam ovo što jesam
pogledaj:
djelić oblaka na proputovanju
nit zrake sunca u nestajanju...
i još sam svašta drugo
vrijedno i bezvrijedno
svega baštinik što dotaknem
i svega imatelj da svemir pokrenem
i takav sam kada se radujem
još sam snažniji kada tugujem
nikada beznadan iako samujem.
i nećeš me promijeniti
jer ja sam stvoren da srcem pokorim svijet.

jednom sam izgubio sebe.
istrgnut iz svog skrovišta
s previše čežnje poželio sam da me imaš
potom zametnut ostao
između fotografija najdražih sjećanja.
oporučno naslijeđen s nekim prošlim vremenom
postadoh prežaljenim bremenom pa odbačen
a da nikada nisam vraćen
iza stakla gdje pripadam
kao figurica anđela
na tanjurić poklopljena šalica
ili licitarsko srce s ogledalcem
koje je sačuvalo svaki tvoj pogled.
praznina je uspješno popunjena novim stvarima
tišina je premoštena nekim drugim riječima
a ja osjećam da mi nema povratka
na mjesto odakle si me uzela.

prosule se zvijezde po tijelu noći
kao sitne rane što ostave ožiljke
kao oštra stakalca kada se rasuje
moja misao na tisuće nemira.
udahnem tamu pa sklopim oči
sve da kroz mene prođeš nježnim trncima
donoseći spoznaju da daljina nije prepreka
za osjećaj davnih dodira.
pustim se da uplovim pramcem sjećanja snažno
zarijem se duboko u meki pijesak vremena
i tako ostanem bez želje da oslobodim tijelo
već puštam da me valovi tihe sjete
oplakuju blago kao zaboravljeni brod na sprudu
gdje se susreću tvoja mirna rijeka
i moje olujno more.

nikada nisam prebolio moje dolaske u tvoj svijet
i nikada prežalio što ga potom napuštao i lutao sam tko zna gdje
bila si dio obale na kojoj sam ostavljao sebe u kapima
i potom se vraćao u dubine, u spasonosne zagrljaje tišine
a ti si čekala da me prođu sve moje oseke i plime.
nikada se nisam osjećao dovoljno snažan da preplivam to more
i nikada odvažan da samo srcem krenem na taj put
uvijek su obzori bili prazne crte
u kojima bi nestajao svaki dan kada utopi se sunce.
  ni danas ne iščekujem ptice da donesu grančice novog kopna
jer ne postoji takva obala na kojoj bi netko kao ja mogao pronaći spas
mene i dalje donose i odnose razine oseke i plime
pa neprestano tonem u svoje dubine i gubim dah.

ja imam još toliko riječi
da ne nazirem njihov kraj
sve milijarde misli
koje dijelim samome sebi
dok struje u meni topline
krvotokom ljubav mi plovi
a ja, eto, prestajem biti
to što najbolje znam.

tiho gase se luči
zatvaram knjigu u kojoj
o meni sve potanko piše
odlazim s posljednjim svjetlom
i slutiš da me stižu tišine
bez stihova ja prestajem biti
i eto, nema me, više.

pustiti ćeš me da odem
zar možeš zadržati dah
a ja sam bio baš to u tvome tijelu
onaj koji se ne da sačuvati.
i znam da nije bilo bez čežnje
no čime zaustaviti ono što želi pobjeći
otimajući se dok ne posustaneš
i razriješiš uze u koje si se zaplela.
sada sve teče svome kraju
vijore presječene niti
što su me držale za zemlju
na kojoj tvoji snovi opstaju.

sklopim oči
i poželim ostati tako…
nijem i gluh…
za sve slijep…
ma ne ovim tijelom
moje su misli to breme.
a u njima sve slatko i gorko
sve drago i tužno
sve što znam…
pa se pitam:
kakav bih ja to bio?
stvoren da osluškujem svoje bilo
svaku misao pridružujem otkucaju
i u njima postoji
sve što jesam
sve što znam…

stala si tiho
između mene i svjetla
pa sjena ocrta obris
tvoga tijela

pružio sam ruku
s dlanom prema gore
da spustiš usne
na te moje bore

ostala si nijema
ni koraka bliža
već ugasla svjetlo
i postala još tiša

duboko u noći
gdje zaboravljene misli traže svoj mir
kao otisci potisnutih želja ostavljenih u tami
prostrt ležim na postelji iščekujući svitanje.
po meni plazi tišina
kao plašt koji se povlači preko kože
i stvara neugodan dodir prisustva samoće
u odsustvu toplog tijela.
i ničega nema da se osjeti, da se dodirne
u toj beskonačnosti praznine
u kojoj moje postojanje sasvim neupitno
gubi bitku s vremenom.

noć…

meni je proći rijekama svojih čežnji
ispod mostova kojima koračaš
tiho i duboko po svome dnu
u susret moru koje me čeka
da vječan postanem.
na površini ti ostani odsjaj zvijezda
u dubini pobudi mi sjaj u očima
pa me s osmijehom prepoznaj
ako ti se jednom vratim u zagrljaj
kao topli vjetar iznad mora
u svome kruženju.

negdje usred stranice zastanem odlutavši mislima
pa među svim razbacanim slovima
odaberem samo one koje znam poredati u niz
tako da s lijeva na desno tvore tvoje ime.
ta, što bih drugo i bio kadar učiniti
onako bludeći pogledom u kojem se izgubi
svaka vizija promatrane stvarnosti
bez osjećaja da vrijeme kroz mene i dalje prolazi.
dovoljno je da tako izgubljen skakućem
kamenčićima razasutih sjećanja
nemiran da igram se lepršanjem uvojaka
prelazim jagodicom prsta preko obraza
omamljen šutim doživljajem mirisa
zaklopljenim očima kao nekada…

iznenadan zvuk iz prostora zbilje
odbaci me nazad
pa se slobodnim padom vraćam
brzinom misli odapet iz svijeta
gdje je zapisana priča
koja počinje slovima tvoga imena.

tamo gdje postoji trag sjećanja
tama se pretvara u jutro bez moga dodira
izranja i zaranja sve što o tebi znam
i to ne dotičem prstima.
iza sklopljenih vjeđa pojaviš se i nestaneš
i čini se kao da je to neka druga ti
nepoznata ona koju sam poznavao
i koja je kroz godine nestala.
u jednoj točki vremena
u jednom djeliću svemira
ostala je toplina dodira
moja titrava iskra nemirna
u nekoj nepoznatoj ti.

opet ćeš se roditi u meni krikom misli
kroz opnu tišine prodrijeti snažno
dotaknuti meko tkivo koje obavija
onu polutku kojom vlada noć.
tijelom proći ćeš drhtajem
kao posljedica sjećanja
razliti se toplim osjećajem
baršuna davnih dodira
i preplaviti me željom da se vratim
na sva mjesta gdje si skrivena.
ti znaš da ne bih mogao reći da te nema
i da od tebe u meni nije ostalo ništa
jer putem kojim sam onomad otišao
ljubav je bila ispod svake stope
kojima se i noćas ponovo tebi vraćam.

prošetah gradom ukradenim sumrakom
blještavim izlogom ranovečernjeg sna
onim zaboravljenim sporim korakom
kojeg je puna sjeta sa tamnoga dna

prošetah gradom ulicama života
opijen uzdasima kojima ljudi dišu
gdje prividno cvjeta izgubljena ljepota
s danima mladosti što godine brišu

nakon što se vratih među zidove svoje
utonuh iznova u stihove koji o tebi pišu
i tu ponovo pronađene bivaju sve boje
koje skriva nebo oblacima pred kišu

nekako, u tom redoslijedu osjetim kako sam živ
izmjenom razdoblja svjetla i tame
kroz putovanja kolosijecima misli
između svega razasutog u meni
jedino ti nastavljaš niz.

u očima treptaji razbijaju slike
usporavam disanje kao pred san
do buđenja noć će pobijediti svitanje
jedino ti nastavljaš niz.

odustajem od izgovaranja riječi
krišom pišem površinom sjećanja
po prašini točke rijetkih kapi kiše
jedino ti nastavljaš niz.

osjećaji dodira ponekad se jave
zvuk smijeha donešen vjetrom iz davnine
titranje stakla iza kojega mijena treperi
jedino ti nastavljaš niz.

pogled na dlan i ukrštene crte
moj je život jedna od njih
osjetim kako srce stane i krene
jedino njime ti nastavljaš niz.

znači, ovako izgleda noć…
zapetljan u crno klupko tamnih misli
u odsustvu svjetla postajem čuvar igraonice sjena
u sobi obloženoj tišinom uvjetno kažnjen sjećanjem
bez roka kušnje za svoje dobro
sjedim, ležim, šutim…
nazirem obrise predmeta od kojih većina godinama miruje
na istom mjestu stotine puta pretraženih do srži
bez prave stranice među razbacanim knjigama
s ilustracijom lika žene koja hoda kraj mene,
istrgnutom prije no što sam od knjižničarke
dobio datum bezuvjetnog povratka u stvarnost.
položim glavu na jastuk, zid, staklo…
time cijeli svemir postaje dodirnut mojim čelom
i ja postajem dio ovoga svijeta
a znam da mu nikada nisam niti ću pripadati.
pitam se…
kada umrem, putujem li kroz tamu u svjetlo ili obrnuto
i sjetim se da bacio sam leksikon u kojem je možda odgovor
onoga dana kada sam susreo ljubav
jer bio sam siguran: s njom se ne umire u tami.
sada otkrivam da mi život prestaje s danjim svjetlom
i da me noć velikodušno daruje s onim što jedino ima
zato sjedim, ležim, šutim
i čuvam sjene…

znam da tamo ne postoji moje išta
jer više ne postojim ni na tom mjestu
dok spuštam se lagano
kao pero otpuhnuto s dlana
očekujem da se prizemljim neprimjetno
svakako ne bez bola.
riječi su imale svoju težinu
a dah je bio završni udarac
kojim sam napokon odbačen
mada je u stvarnosti to već bilo davno
kada sam trebao nježan dodir
pa ostao zaboravljen kao pismo na stolu
u kojem piše da je sve bilo lijepo
no da su suze pokvarile dojam
jer pristaju samo uz tužne jesenje dane.
i da moj let ne bi bio vječan
i da ne bih ostao negdje na putu između oblaka
pridodan mi je teret osjećaja
a to breme nije lako
no ja ga neću odbaciti da se spasim.
prije no što me poklopi
želim udahnuti ovo proljeće što dolazi
iza moje gore okovane snijegom
iza moje šume zarobljene zimom
iza obzora koji s jednog prozora
skriva misao da još negdje postojim.

…ne osvećujte se
nego dajte mjesta Božjem gnjevu
ta pisano je:
moja je odmazda
ja ću je vratiti…
zato u meni nema srdžbe
i moja djela neće poći za mišlju
oko za oko
stvoren da uvijek uzvisujem ljubav
okrećem obraz pa uzvratim milosrđem.
iako lutam kao svjetlo kroz tamu vjekova
znam da me prati milost Vladara svjetova
dok prigibam koljeno neću biti ostavljen
nikada radi svojih čini napušten.
ja sam pozvan da ne vadim mač iz toka
mada imam ruke u snazi prava i pravde ljudskoga
jer sav je gnjev u beskrajnoj moći Mudroga.
moje je da liječim samoću riječima
i pobjeđujem sebe mislima
u kojima je slava Gospodara vremena.

još imaš tu moć
riječima raniti me
pa ostaviti da ozdravljam
kao da nisam svjestan
gdje mi je mjesto u tvome životu
a ja znam i predobro koliko si daleko
i da takva želiš ostati.

i svaka pouka o lijeku
vraća me dalje od početka
jer sam potpuno bespredmetan
kao činjenica o kojoj se ne raspravlja
već se izdvaja da ne remeti tijek misli
u kojima nema mjesta bespotrebnim stvarima
da bi pogled u prošlost ostao čist i neokaljan.

i sve se izbriše iz sjećanja
samo nezreli u njima pronalaze čega više nema.
a ja svaki puta dok se prematam trgam kraste
da površinu duše prekrije zdrava krv
mada me s njom svaki dan sve jače  i jače
preplavljuje smrt u zrncima.

nikada nisam bio u tako praznom prostoru bez zvuka
bez da u meni svira ili plače, bez da diše ili jeca
bez da te nema.
sasvim je to pogodno mjesto za misli koje bole
i koje nemaju kraj pa prolaze na vrtuljku
a kada zatvorim oči slike ne promiču
već osjećam da lebde i među zidovima titraju
i tvoj izgubljen obris pojavljuje se i među njima nestaje
i zove da ga slijedim po tom osjećaju.
što li sam propustio lutajući sve ovo vrijeme?
jednu ljubav, jedan život
nježnost koja se svakoga dana rađa i umire
tamo gdje se rasipa svjetlost po sobama kojima hodaš
daleko, daleko od mene…

poznat mi je položaj usana
neke crte lica kao da sam već ljubio
nebo olujno koje imaš u očima u sebi sakrio
da zauvijek gledam oblake.
ne pitaj me nikada odakle te znam
jer znao sam te i prije no što si nastala
rascvjetana u ljepoti prošlih dana
bez trnja nježnošću darivana.
sunce će te grijati, u naručju ćeš rasti
u radosti cvjetati i ostati prelijepa
kao što je i kolijevka u kojoj si se rađala.

strop u mojoj sobi
na njemu najgledanija točka moga vremena
u točki ništa posebno
osim mojih sjećanja.
ispod vjeđa pomičem svjetove
da ne gledam tu točku gdje si skrivena
u ljubavi bez zvuka i imena
pa putujem tamom sa sjenama
i ne osjećam strah…

ti jedina znaš tko sam
i u kojem smjeru kola moja krv
odakle poticaj srcu da kuca
i tjera mi život u krug.
jedina ti znaš gdje me se može naći
gdje je to mjesto odakle promatram nebo
i rušim zvijezde padalice
da radi ljepote istrpim brazde u očima.
jedino tebi je znano da li ikada sanjam
ili noći ispraćam umorom stražara
i dok molim čije ime izgovaram u sebi
da ne remetim sklad tišine i voštanica.
ti jedina znaš da li sam čovjek
ili beskonačan titraj lišća
na putu kojim je jednoć prošla ljubav
sa svitom osobnih čuvara.

osjećam kako se prikradaš
kao da dolaziš uzeti nešto što nije tvoje
i što ne možeš smjestiti u svoj svijet
jer u njemu nema predviđeno mjesto.
bojažljivo bi to još jednom dodirnula
no nisi sigurna da ne bi nastao drhtaj
od uzbuđenja što je izloženo pred tobom
kao rijedak primjerak davno nestalog sna.
i preostaje ti dolaziti i gledati kako se mijenja
u raskoši jedne duše u kojoj si uživala
i nastaju slova pod tim prstima
koja su tvoju nježnost jednoć dirala
kako se iz njih čarolijom pojavljuju sjećanja
ispisana rukopisom kaligrafa.

što si mislila da ćeš naći?
zar od krhotina možeš ponovo sastaviti staklo
i kroz njega kao nekada vidjeti otkucaje
iako znaš da oni u meni postoje
i zvuče baš kao tvoje ime?
zar si očekivala riječi koje odbacuju nježnost
iako znaš da takve ja ne znam stvoriti u sebi?
možda prazninu na mjestu misli koje si ostavila
kada si nakon svega morala poći
ili prazne dlanove koji više ne žele moliti na dar novi dan?
oduvijek si znala gdje počinju moje tame
ali i da u sebi krijem svjetlo
i sve što si očekivala sigurno nije bila laka predaja
kojom sam te poslao u neki drugi život.

i sada te opet dugo neće biti
sunce će se dizati i padati, rasti i tonuti
stvoreno da nam izmjenjuje proljeća, ljeta i jeseni
samo će zima zauvijek ostati kakva je i onda bila
kao što si i ti
prelijepa u mome sjećanju.

na mojim dlanovima topile se pahulje
umirale nježno kao i ti nekada
kada si tužna na njima
gledala me sanjiva
a znala si da odlazim.
odonda zimu zavolio sam na usnama
bez sjaja sjene udomio u očima
zabranio čežnjama da lutaju ulicama
i da te u meni slijede po stopama
koje ostavila si.
još i danas rastvaram prste pa gledam dlanove
i na njima pahulje kako ljube tvoje tragove
pa nježno umiru kao i ti nekada
kada znala si da odlazim.

bila je zima, snijeg u tragovima
studen na obrazima
tople suze na laticama
moje ruže.
dotaknuo sam je nježno
svojim dlanovima
i ostavio dah na usnama
jedino što sam imao
jer srce se bilo već raspalo
u krhotine.
i danas ruže cvjetaju
i danas one mirišu
no moja je ruža nestala
pod snijegom sanjati ostala
i nikada dočekala da se po nju vratim
u proljeće.

govoriš mi o riječima s kojima se borim
za njih nema nade
pošaljem ih daleko od sebe
pred neznance da sude o meni

a tko si ti pitam se:
ne boj se...
ja sam samotni lutalica na tvojim bespućima
ne boj se...
ne tražim ništa osim da te nosim u mislima
ne boj se...
daljina nas razdvaja u srcima

da li da se bojim onoga što ne može doprijeti do mene?
sanjalice koja živi u bajkama u dalekoj zemlji sjevera
i šeće sama pokraj jezera
tajanstveno se smiješi s pogledom izgubljenim u daljinama
u nekom dobu prošlosti
gdje je ostalo srce

promatram sa strane
putove kojima prolaziš
osmijehe koje daruješ
podanicima kojima caruješ
kao i mojim mislima.
i da udahnem opijen bih bio mirisima
koje nosiš u naborima
i da te ne znam sigurno bih protrnuo
i poželio biti tvoj da bih te dodirnuo
radi tebe lagano nestajao
u danima kopnio
u noćima se gubio
i nikada se više ne nalazio
u mislima bez tebe.

pospremio sam već odavno sve u svoje misli
zapakirao i svezao vrpcom
pa ostavio kraj vrata
kada pođem da ponesem.
ne znam kada će to biti.
jednom zasigurno
kada osjetim da vrijeme je
da iz žila ispustim zadnju kap tebe
i iscijedim život koji i nije bio moj
koji i nije bio život
samo sjećanja u slijedu
bez prostora za predah
beskonačno trajanje u vremenu
koje nisam želio u svome tkivu.
i kada mi potečeš u tankom mlazu
tjerana otkucajima iz zatvorenog kruga
znati ćeš da sam na odlasku
iz svijeta koji i nije bio moj
koji i nije bio svijet
kakvog sam želio za sebe.

siđi sa mnom u dubine ako imaš hrabrosti
hoćeš li tamo napokon uspjeti pronaći moj kraj
otkriti kakvi su to dani bez svjetlosti
zašto činim sva djela bez milosti
čemu preslagujem izlizane riječi o ljubavi.
pogledaj me ako želiš u mojim očima opet vidjeti
da se kraj nas rađaju i umiru cvjetovi
možda ćemo jednom oboje spoznati
da li je ovo vrijeme vrijedno u samoći živjeti.
bez tišine ne čuju se ni otkucaji
ni vremena ni srca
ni udisaji ni treptaji
pa ako se ne bojiš zapitaj me:
tvoje srce, da li još uvijek za mene kuca?

ja ću ostati neprepoznat pokret u tvom pogledu
jedan neobičan svijet u tvojim mislima
sjena dječaka u tvome sjećanju
koji nije pristajao ni u jednu sliku djetinjstva
i nisi znala pronaći gdje me u sebe smjestiti
a sve je bilo tako očito…
ja nisam bio nježan za tvoje snove o ljubavi
mada su u mojim zjenicama bila sva svitanja i sumraci
sve boje, mirisi, uzdasi i dodiri
sve kapi, olujni oblaci i vjetrovi
sve zamišljene riječi i svi stihovi
sve nade, strepnje, otkucaji i osmjesi
kojima si ti dodirujući mi obrve šaptala:
…oči…
…moje oči…

pripremam zraku svjetlosti za savršen rez
da otvorim to tamno nebo u sebi bar na tren
poželim da još jednom zadrhtim od nježnosti
kada te usnulu u sjećanju ugledam
kose rasute po mojim danima prošlosti
s osmijehom u snovima o ljubavi
s mirisom postelje od latica
s drhtajem tijela koje sam prelazio usnama
i gubio neumoljivo satima kada nisi bila tu…
još jednom da te dlanovima kao dotaknem
i onda neka opet noć zavlada mojim nebom
i neka se spusti tišina i polegne magla
neka duša opet živi sjećanja
dok u sebi ne pronađem novu hrabrost
da ti ponovo dođem u mislima…

dođi po mene u skoro predvečer…
ulice kuda hodam puste su
i odavno je zima ispred prozora
i odavno je samoća u njima
i davno već voljela me jedna jedina
od tad ulice moje puste su…

kada dođeš ništa me ne pitaj…
bez riječi umiru mi sjećanja
u tišini s njima nestaju nadanja
više ne brojim padanja
nemam opravdanja
sve misli teške su

na kraju putovanja
dođi po mene Božiću
u svjetlost me povedi
da osjetim mir…

poželim da sam ti ljubav
no nisam pozvan u srcu da ostanem
ispred zatvorenih vrata
sam ostajem
pa se vraćam u svoje skrovište
da brojim otkucaje
koje sam čuvao
i riječi za tebe kao bisere.
tako dočekam svako novo jutro
zavučen u sjećanja
i sanjam da ti još nježno kucam
duboko negdje u grudima.

padaju misli kao kovanice na tepih
bešumno utonu u prostor
i ne pronađu te
kao kad te rukom poželim dodirnuti
a znam da odavno nisi ovdje
i pravim uzaludan pokret
mada je jasno da se ne želiš vratiti
ni na tren…
čime bih te i dočekao?
kao poslužitelj s razbijenim tanjurima
skrušena pogleda:
znam, ja sam kriv…
neće se više ponoviti…

zatvoren sam iznutra
kada ćeš me osloboditi
kao posudu tame
da li ćeš me zapaliti
ili pustiti da u sebi trunem
i ponovo me uskrsnuti
ako ćeš ponovo doći
možda ćeš me trebati
kad se razmrve bedemi
oko savršenog svijeta
sazdani na pijesku
gdje si se razlila
po zrnu soli
i postala utjeha
u danima žeđi

zatvoren sam iznutra
kada ćeš me osloboditi
ili ćeš pustiti da umrem
i nanovo se za tebe roditi

dva svijeta jedan u drugom
povezani samo postojanjem
osuđeni na trajanje
omeđeni na kruženje
po svemu neobičnom
postanu prividom
kada slično bude privučeno različitim
poput mjeseca na noćnom nebu
koji pluta svemirom
bez da ga ikada dodirne

danas ću voljeti tišinu.
niti tebe ni ikoju drugu
čak ni kap kiše
čak ni otkucaj srca
čak ni uzdah
ne mogu u sebi čuti.
samo mi je da umirem sam
u privatnom svijetu tuge
zarobljen osjećajem da nikome ne pripadam.
i nećeš mi u misli kroz dah večeri ući
i nećeš tamom kroz moje oči prema svjetlu proći
jer niti tebe ni ikoju drugu
ne mogu pustiti do staklenog zida
iza kojeg si ubrizgavam spokoj.
dok kapljica samoće klizi iz krvotoka
pogled mi je izgubljen na putu prema obećanom nebu
gdje se više ni jutro za mene ne rađa
niti smirajem ova večer umire. 

jednom ću krenuti da te pronađem
poći na to uvijek odlagano putovanje
u daljine gdje si se rodila sama
kad osjetim miris kojim me zoveš
da te dodirnem.
i ne znam da li ću te ikada uspjeti naći
ako te i nađem da li ćeš me znati prepoznati
jer moje se lice promijenilo
od vremena ljubavi.
uskoro, preuzeti ću karte svih svjetova
pozicija ruža vjetrova, morskih struja, virova i ponora
ključeve skrivenih vrata i sve tajne riječi magova
samo da dovršim pjesme koje moram napisati
da posložim mozaike u bojama koje sve o tebi govore
da se oprostim od misli koje mi nikako ne pristaju
pa da te na kraju svoga vremena
neka i posljednjim trenom života ugledam
kao jedini cvijet stvoren za moje oči
i po meni da te mogu nazvati
imenom moga imena.

teško je mene znati
previše je u meni putova koji nikamo ne vode
previše riječi koje se pretiho zbore
čak i da me poželiš dodirnuti
nikada nećeš moći prijeći taj prag
iza kojega sanjam.

zauvijek možeš biti ovdje a nećeš znati tko sam
niti ćeš ikada naslutiti radi čega se noću budim
i u gluha doba prolazim sobama nemiran
pa dugo sjedim strpljiv i uporan
i što je to moje izgubljeno davno u daljini
koga očekujem da se pojavi u tmini
a nikada nitko ne dolazi.

ja ću i za tebe ostati ono što sam i svima
čovjek koji diše ovdje a nitko ne zna gdje živi
gdje moje misli započinju a gdje nestaju
gdje se rađaju tuge a radost prestaju
i koja su prostranstva gdje me snovi odnose
i kamo plove oblaci moje ljubavi…

postoji vrijeme kada trave spavaju
ja tada izlazim bosonog na terasu
iznad grada koji treperi u svjetlu snova
i dišem u tami gol do pojasa.
negdje u tim svjetlima i ti dišeš usnula
sretna na mekim jastucima
s porculanskim anđelom kraj uzglavlja.
umjesto tvojih toplih dlanova
mene s leđa obgrli tišina koja me čekala
i nasloni obraz kao i ti nekada.
da sačuvam toplinu u grudima
prekrižim ruke na prsima
sklopim oči da te dočaram među svojim sjenama
pa se okrenem prema praznom krevetu s mislima
kojima si ti nekada bila
prva, posljednja, jedina utjeha… 

ako već moram disati
činit ću to što rjeđe
da ne uznemirujem misli
svojim udisajima.
i sve što mi stane u oči
isuziti ću treptajima
s mjesta za najdraže slike.
sve dodire koje imam
sačuvati ću da te dotaknem
samo još jednom po obrazu.
sav život što je preostao
u tim sitnim kapima zbilje
nije dovoljan za sve riječi koje znam
a govore o tebi.

dok ovo čitaš
baš pišem ti o ljubavi…

kada bi se more rastočilo u kapi
u tami nestalo bi valova i pjene
baš kao i mojih misli
kada večeras ne bi bile tvoje.
razliven kao kiša našim gradom
pronalazim te u svakom treptaju
dok niz lice kliziš kao bol.
u dubini smirila bi sve vjetrove
možda da još jednom pristaneš
i načas smiriš se
uz moje puste obale
kao davni val
i poškropiš me nježno kao pjena…

ne dam da me zarobiš u suzu
jer ja ne znam živjeti sputan u zlato
kao da bih bio ambra bez mirisa
čije se blještavilo prelama iznad obzora.
ja imam sve svoje misli
u njima trenutke sjaja i sate tame
sjene u duši teže od olujnih oblaka
kap gorkog osmijeha na rubovima usana.
i nema toga što želim za sebe
jer bio sam već jednom sve što si željela
i sada ne mogu biti tužna uspomena u očima
koje su me tako ljubile. 

otišla si tiho.. bez pozdrava...
no ja nisam tu da mjerim u koliko se riječi odražava osjećaj
ili iskazuje misao da je netko drag.
nisam tu da mjerim koliko dugo tišina traje
i da li onda sve izgleda kao prije.
samo znam da je primanje uvjetovano davanjem
svoga vremena, osjećaja, trenutka, sebe u komadićima.
no bez obzira na svu tišinu koja stoji između naših osjećaja
draga si mi i to ćeš zauvijek ostati.
pa čak i ako odlučiš da to više ne želiš biti.
čak i ako otkrijem da to ustvari i nisi prava ti.
da te napustim morao bih biti pozvan pred vrata Svjetla.
i tamo prije ulaska ostaviti sve što imam.
i tada će izgledati kao da više nisi sa mnom.
no vjeruj. srce će mi biti dano unijeti, a u njemu si ti.
jer srce će biti dokaz da je moj život imao smisao...
u ovoj noćnoj pustoši ostavljam ti nježan dodir usnama na čelu.
njime sam te obilježio.
i ako me ne nađeš u sebi ja ću i dalje biti tamo gdje sam bio
i prije nego poznavah tebe.
sa svojim koracima u jednom malom gradu
gdje smo se prepoznali
u jedno prohladno jutro
na jednom pustom trgu
gdje je radosti očiju zasjala u ljubav.
tamo i dalje hodam
samo
tebe više nema …

i u ovoj noći misli odlaze k tebi
na mjesto gdje si nestala
i gdje šutiš
pa bez riječi srce ti kuca
nekim ritmom usamljenosti…

i nije važno što ja želim
doprijeti u dubine tvoga srca
i nije važno što osluškujem
da nazrem kako dišeš
kada je tišina nepremostiva
između dva otkucaja...

naše su misli dio života
naše su riječi nedovršena djela
oči su rijeka mutna i duboka
voda je tamna, obale nema

letimo u plamen, vrijeme nas nosi
naša su krila prolazni dani
kada sagore u plamenu htijenja
mrtve su misli, mrtve su riječi, mrtvi smo sami

oduvijek je tako bilo, zauvijek će tako biti
život je tajna na početku i na kraju
prođe poput vjetra, odnese dane
izbriše nam ime, prepusti nas zaboravu

danju
dok živiš skrivena u sunčevom sjaju
oko tebe nema mjesta za oblake

noću
dok sanjaš u sjeni mjesečeve magle
ne budiš se jer ne dolazi svitanje

oko tebe izmjenjuju se sjaj sunca i sjena tame
dok u sebi čuvaš jedan nedodirljiv svijet
od svjetla satkan
od snova lagan
od ljubavi svet

u mome imenu postoji skriveno sunce
i sja za tebe
u bojama se prelama na tvome licu
niti ne osjetiš kako nježno putuje ta svjetlost
tvome srcu
da te još snenu pronađe u svitanje
i donese novi dan
obojan mojim mislima
da tu ostavi pečat moga postojanja
i trag u vremenu neprolazan
kao što smo ti i ja
negdje zapisani u knjizi ljubavi

kroz ovo vrijeme ja ti putujem sam
redoslijedom dana, putanjom vremena
linijom što krivuda preko dlana
i jednom prestaje.
i teško je držati oči zatvorene
bez svjetlosti da zjene prekrije
i tu pronađe svoj kraj.
i nikada te neću vidjeti
niti ću ikada doznati
koje je boje tvoje svitanje
i kako je s tobom radost živjeti
a kako umirati u ljubavi.

nadala si se da ću doći
no večeras tišina je ambis u kojem trajem
ne izlazim više bez sjaja u očima
u vrijeme sjena i predaje
mada ovaj svijet ne priznaje da odavno umire.
znaš da ne podnosim ljepotu riječi
kojom me želiš pridobiti
i uzalud sva nježnost koju želim
kada ne dišem od strepnje
da ova noć nema svitanja.
i slutim korake koji me odvode
pomirenog na rub litice
da se sam bacim u dubine
u kojima nema kraja
onog što ja smatram
da je jedino vrijedno
a ti si to jednom nazvala: ljubav.

uđem i u ovu noć
s ruba svjetla
bez ičega u srcu
potpuno sam.
s pogledom na bijeli strop
s mislima u jastucima
s nježnosti u sjećanjima
s onim što mi je ostalo od tebe.
sjenu tvoga lika danju pratim
koja onda mene progoni
da u noći pronađem svoj mir.
a kada me tišna obuzme
besan satima tražim utjehu
i na stropu više ne pronalazim prazno mjesto
da još jednom napišem ljubav
između slova tvoga imena.

tu i tamo napišem koji stih
dok lutam praznim sobama
svuda oko sebe na dohvat ruke
po zidu, staklu, vratima
pa legnem u kut i promatram
kako sjene trče zidovima
i puštam da podom klizne noć
lagano kao tvoje haljine.

i sve je gotovo isto
sve stvari, prostor, pa i mirisi
i da sve opet oživi
jedino nedostaju dodiri.
bez potrebe da promijenim svijet
u kojem sam bez tebe ostao
ležim među razbacanim slikama
pa pišem stihove zlatnim slovima
po zidovima
između kojih si se ti
nekada budila.

zar misliš da me i sada poznaješ?
sva moja lica…
sve što imam dati…
što nestaje u meni…

imao sam ruke da nježnost rasipam
i želja da budem voljen
ma samo da volim…
bez dodira da ljubim
samo da sanjam
i želju da tu nit među nama
 nikada ne izgubim…

  ovdje kao da me nema…
bez da te udišem ni ja ne živim
sklapam i otvaram oči
bez da u zjenama pronalazim
tamu tvoga obrisa ili sjaj novog dana

zatvara se cvijet …
suton…
proljeće…
jesen…
godine…

više ni ti ne znaš me…

duga noć blijeda obraza liže zidove sobe
slično kao što čine sjećanja na tebe…
ja ležim na bijelim plahtama
i polutama me prekriva
ali ne i moje misli posve nage
koje prate slijed događaja
od tvoga ulaska u moj svijet
pa do odlaska…
a mogla si biti…
ovdje…
moja…
zauvijek…
snena…
sretna…
bilo što od toga

no nisam bio odabran
tamo gdje zanos počinje
jer nisam pripadao svijetu koji si željela.
ja nemam takve prazne oči.
i sada smiren jer sam posve običan
nezanimljivo prosječan
smješim se jer ništa nije moje
od onoga čime si se isticala.
ja ne znam kao ti skrivati
da srce ne živi od sjaja
već od ljubavi.
spokojan jer nisam bio odabran
lažnim osmijehom
da bi bio napušten.
zato sada ležim sam na bijelim plahtama
koje nikada nisu bile izgužvane
tvojim dodirima. 

daleko je nebo…
iznad oblaka, negdje, gdje su mi sjećanja
u daljinama koje ipak nemam u očima,
niti mogu pojmiti pogled kojim ću ih doseći
sve ću ti šaptati o sebi
sve osluškivati skriveno o tebi
dok te provlačim mislima
a ti mi kroz grudi putuješ otkucajima
i čezneš za nježnosti usana.

mada nikada nisi bila ovdje
ali nikada ni bliže i nikada ni dalje
u jednom vidokrugu prevelikom za život
u jednom stihu sročenom u trenu
osjećam te kako dišeš
 i pokrivam te dok snivaš
i poželim da mi se smiješiš nevino kao dijete
kada na prašnjavom staklu
nacrta srce i ponad njega sunce.

tad ljepše no ikad čini se nebo
dok sa svoje strane života
u vremenu nestajanja ka vječnosti
gledam kako me bojama zalaska
očarava moga Sunca sjaj.

Bože, usnuo je ovaj mali grad
u jednom kutku tame
njeno srce sniva
njeno srce ljubavi je puno

Bože, čuvaj to usnulo srce
jer ono živi samo da voli
i voljeno da bude

čuvaj to drago srce
dok u jednom kutku tame
ovog grada sniva
jer ona živi da voli
...radi ljubavi ona je živa

nemoj nikada sanjati o meni.

nakon što odem ostaju u krhotinama
ti snovi duboko u ranama
bez nade da me ikada
sjećanja mogu vratiti.
i nikada neće biti otkriveno
zašto je toliko bolno buđenje
nakon moga dodira.
radije pusti tamu da ti miruje u očima
jer sve zvijezde imaju moje ime
i bolje da srce nikada ne osjeti nemir
nego da samo jednom umre
kada ti kažem
da ne mogu biti tvoj…

nema te već danima.
došao sam nenajavljen na tvoja vrata
da pitam gdje si ostala, u kojem to vremenu lutanja.
i što te zarobilo. zar možda jesen ili studen ranog jutra.
možda si samo zastala da u očima poneseš sliku mraza poleglog po poljima
ili da pričekaš neko toplije doba. izlazak tvoga sunca.
možda samo da provjeriš pratim li te izdaleka.
kroz magličasta svitanja da nazreš lik dok koračam
i šapućem zvijezdama što na odlasku već blijede.
i nemoj da te prevari ljepota mojih riječi
jer ja sam rođen u praskozorje jednog teškog vremena
predodređen da preuzmem sav teret stihova
o tužnim ljubavima...

iza mene ne ostaje trag
u noći samo to zvijezde čine dok nestaju
a ja nisam u sebi stvorio svjetlo
da ti mogu ostaviti iskre u očima.
umjesto ljubavi u kojoj bi sretno živjela
ja ti ostavljam samo rosu na obrazu, po usnama.
pa odlazim u tamu da se sakrijem
i da me više nikada, nikada ne pronađeš…

došla si opet
u kapima mora
potopiti zjene
i razliti niz lice
pjenu moje tuge
valovima uzburkati
sjećanja položena
na dno plime
i spojiti s nebom
plavetnilo svojih očiju
u kojima počiva
sav moj nemir

odavno već vrijeme nema snagu sunca
da pomiče moje dane od svitanja ka sutonu
…samo prolazi…
i odavno već oblaci ne pišu tvoje ime na nebu
već rastrgani promiču…
odavno vjetrovi ne dolaze da donesu mirise jeseni
već samo huče kroz prazne odaje
i odavno već zvijezde ne žive u očima
…samo titraju…

odavno već ruke ne primaju tvoje u zagrljaj
samo grle jastuke…
i odavno već usne ne diraju ti obraze
već nježnosti žeđaju…
odavno mi lice ne dotiču kose
da me obaviju i sakriju
i naši se dahovi dugo već ne isprepliću
da mi tvoja disanja nemire smiruju…

odavno već u meni krvotocima sjećanja putuju
i sve riječi koje zbog tebe znam bolno samuju
bez tebe u meni sve one duboko poniru
i gdje poniru tu zauvijek neizrečene ostaju…
…odavno već one...
...u meni...
...umiru…

sva su mora tuge jednako duboka
i svi su sati samoće isto dugi
i sve rane srca podjednako bole

mada znam da su sve nade nepotopive
kao i sve čežnje nedostižne
više se ne nadam
s čežnjama ne sanjam

već tugama tugujem
sa svojim srcem samujem
i s njim ne znam kuda bi …

uvučem ti se pod kožu
i onda trunem u tvome mesu
pa poželim da ti dođem u uzdah
da dišeš sa mnom.
u krvotoku se sakrijem u zrnca
i nesmetano plovim a ne nosim ništa
da te vratim u život.
i kružim tvojim mislima
koje želiš odbaciti
u sjećanjima dolazim
da mučim ti snove.
i nema načina da pobjegneš
i mada me preklinješ i proklinješ
ja sam u tvome tkivu
rana prošlog vremena.
znam da si već davno poželjela
da me bar nema u tvojim očima
no u ovim danima nemira
ja sam ta sjena što te proganja
od svitanja do svitanja…

...zaranjam u more stihova da u dubini pronađem riječi za tebe.
i ako ostanem bez daha, ne boj se
neću nestati...
u tvom dnu zarobljen ću ostati
u tvojim mislima nikada zaboravljen.

u tvojim nemirima sasvim ću se rascvasti
u tom dnu u svjetlosti rasti
i biser dobrote jednom postati
da zauvijek ostanem živ
u očima koje ljube moje more ...

…noćas, kad izađeš na zidine grada
koje si sazdala da se obraniš od mene
u daljini vidjet ćeš odsaj na nebu,
to na zapadu gori moje predgrađe.
i zadrhtat ćeš od studeni
i u toplom krevetu potražiti mir
od ludog cara koji s večeri
spaljuje grad svojih sjećanja.

usnuti ćeš lako
u spokoju disanja
neće biti skrivenog nemira
na zidu sobe samo mjesečina
na zavjesama odsjaj plamena
u kojem nestaju obrisi hramova
u kojima si bila božica 
štovana u svetištu 
gdje se klanjah samo ljubavi…

zastanem pa oslušnem
jer poželim da začujem
kako tvoje srce kuca

ponekad se ponadam
od radosti sav pretrnem
da sam na tragu tog zvuka

tad se sasvim umirim
ništa da ne propustim
neprimjetan postanem

treptaje tvog bila očekujem
u tom ritmu samujem
u sebi još osjećam
tvoje srce kuca

...dugo već među nama nije bilo riječi
samo su misli daljinama nosile dodire
i ostavljale ih pred vratima srca.
a srca su živjela tiho
svakodnevno disala nježno
u nadi susreta....

…sklapale su se oči u iščekivanju
i uzdasi su kretali u potragu
nemiri se množili u strepnjama
čežnje kružile nebom danima.
samo su srca snivala tiho
u nadi dolaska…

ja znam da ne postoje riječi
nigdje, nikada, nitko
pa ni ja neću znati reći
zašto se zoveš samo ljubav

ja znam da i ne trebam znati
kako izreći neopisivo
dovoljno je samo da poljubim
mislima tvoje oči

u toliko nježnosti ja i ne mogu opstati
i bojim se da vrijeme nikada neće stati
a tako želim u tebi ljubavi ostati
odraz koji noć za te iznova rađa
i naposlijetku biti položen kao ruža
na spomenik tvog najdražeg sna

posjeti me noćas pa me podsjeti
za što sam bio stvoren a što sam postao
što sam sve mogao a što je nastalo
pogledaj me u oči pa me pokrivi
što sam tvojoj boli dodao sebe

znaš kakav sam bio pa me osudi
ako pogled mi nema kajanja nemilosrdna budi
oduzmi mi sva prava pa i to da te gledam
jer jedino još očima i živim

što si kadra učinit ako ti kažem da te ljubim
ako povjeruješ, postoji mogućnost da ponovim istu bol
možda je varka, možda je način da odgodim kraj
ili opravdanje što nisam bio spreman za bijeg

odluči što ćeš sa mnom, bar me sada znaš
ako me ne osudiš već se šutke okreneš i odeš
biti će isto kao da si i rekla smrtne presude riječ
da umrem ne trebam tvoje osude glas
meni već sudi misao na nas

tamo
gdje se razdvajaju svjetovi na svjetle i tamne zvijezde
i gdje tišine ostavljaju svoje zvukove pa mi se vraćaju u grudi
gdje odlaze otkucaji srca koje ljubi i uskoro mu je poći
i kuda prolaze moji davno izgubljeni snovi
zastao sam

jednom
na istom tom mjestu otkrio sam nebo tvojih zvijezda
i drhato od nemira svakim atomom tijela koje si poželjela
srce je živjelo sretnije no ikada kada ti se predalo
i naši snovi su se rađali kako si ih ljubila

danas
vjetar se provlači između mojih sjedina
već ostario jer suze su se osušile na borama
dok tiho odlazim samotan i gubim se među sjenama
smješim se jer odavno već znam:
u mom životu ti bila si jedna
neponovljiva
jedina

ti znaš koliko sam volio sakriti lice u tvoje kose
i udisati nemirno djetinjstvo tvojih vlasi
koje su se igrale po mome licu.
toliko sam puta usnama razmicao njihovu mekoću
i upijao podatnost kože vrata
koji me vodio niz grudi do tvoga srca
koje je samo htjelo živjeti uz mene.

i svaki puta kada sam odlazio
brojilo je jedan otkucaj života manje
i umiralo tiho od čežnje
kada su se za mnom zatvarala vrata.
ja sam odlazio u noć u kojoj sada živim
na potnim posteljama sjećanja 
sa svojim ranama na usnama 
presahlim bez poljupca
i bez tvoje nježnosti
koja još raste i cvjeta ti u kosama
što vijore u tuđim očima
kao gale na brodovima usidrenim u luci
na rubu meni nepoznatog oceana…

prekinuo sam krug
i izgubio put

ne znam dalje
i čekam

što krije ova noć?

njene tragove
i slutim svitanje

novi dan
bez nje
čekam

ustao samo rano jutros s novim ožiljkom na duši
noć je bila tiha i nespokojna
baš kao stvorena za tajne sastanke.

u povratku tamom je prošla i ostavila trag
na srcu koje je čekalo
samo jednu nježnu riječ.

bez glasa
pretrpjelo je i taj udarac
mada je jedna suza pobjegla u noć
a uzdah se otputio na dalek put nebesima…

duboko ponirem
i propadam još dublje
još dublje
u crni mrak svega što nosim u sebi
i trudim se da preživim takav kakav jesam
napušten i sasvim sam …

oko mene natiskala se samoća
i tišinu utisnula u svaku poru ovog mog tijela
pa usnama šutim a tolike lijepe riječi znam
ljubavne i nježne
da ih šapnem
da ih vrisnem
nemam kome tko ih želi.

u očima ne nosim više slike s puno boja
jer je noć ono što bi i sada da mi obuzme
svaku kaplju tople guste krvi
pa se tama bori s anđelom svjetla u meni
još večeras...
sve do posljednjeg daha…

tišina…
bez zvuka vraćaš se u svoje dubine
bez mene…
snovi ostavljeni u vremenu poluraspada
trajati će godinama
tko ih pronađe ništa neće znati
o tvome putu u svijet tišine
kojem si dala ime mog imena
da znam koliko si me voljela

tišina…
ne zoveš me imenom
da skratiš vrijeme oporavka
u kojem ne samo da ti neću biti potreban
već želiš i da te zaboravim
u zaboravu da se čak ne sjetim
koliko sam te volio...

tišina…
bez mog imena
postaje tvoj put
u neko sretnije doba…

ispred mene svitanje
kao otvorena vrata osvjetljene sobe
na dnu tamnog hodnika

ulazak u zbilju
nakon noći bez sna
i lutanja dušom punom nemira

još predstoji mi doba nesigurnih koraka
iako već ulazak u svjetlo gotovo je pobjeda
za nekog tko je kročio
tamnom stranom svemira

proći ću sve daljine do tvoga srca
sve što jedna ljubav može
i nastaniti se u kolibi od pruća
pokraj glavnih vrata ispod zidina vremena
da te prelijepu dočekam
te tako provedem i ovu noć.

jutrom ću opet umiti se sjećanjima
u kojima kupaju se latice jasmina
i mirisati otvorenim plućima
novi dan u začetku već prepun nade
u tvoj dolazak.

i brojiti ću treptaje i otkucaje
očiju koje ne mogu bez tebe
i srca koje čeka neumorno.
svaki novi dan
biti će upravljen samo tebi
koja si sve bliže
jer dugo već u noćnoj tišini
osluškujem šuštanje tvojih haljina
kada sve riječi u meni pognu glave
jer dolazi kraljica
svih mojih snova o ljubavi…

od nedavno možeš me gledati u oči
naučila si njima
milovati mi zjene
u njima hrabro tražiti potvrde svojih misli
beskrajno nježno

od nedavno naučila si me pitati njima
tražiti da ti kažem što je ljubav
zauzvrat ostavljati mi sjaj

od nedavno naučila si očima oči grliti
zjenu zjenom ljubiti
naučila  si u njima biti
u njima skriti
sve meni drago

u grudima skrivam taj drhtaj
što me snađe svakom misli na tebe
bojeći se da ne odlomi komad raspukle duše
i strovali ga u dubinu beskraja tuge što nisi više tu…

kao što nema povratka našim stazama mjestu počinka
gdje su snovi ostali pod ružama zameteni
kad je život promijenio tijek naših dana
redoslijed tvog i mog sumraka i svitanja
ne vraćam se da te pronađem …

na tom brijegu iznad rijeke nadanja nema više nikoga
sve što se dalo raznijeto je
i nema ničega što podsjeća na tebe i mene
jednom malo svjetlo
dvije smo iskre bili ti i ja…

nema nas … 


 

...misli će krenuti k tebi.
do vrata tvoga srca da postanu gostom.
da snena otvoriš i osmijehom dopustiš
ulaz u svoje odaje
gdje su jastuci zaležani od tijela
gdje su ruže još pune tvoga mirisa
gdje voštanice plamte u očima
gdje obrisi puze po zidovima
i dodiri uzdišu od sjećanja.
tvoje mjesto gdje zamišljaš da ljubav ima oči
i ruke što te znaju grliti
i kose koje želiš mrsiti
i usne kojima želiš predati
svoju bijelu put
kao zastavu.

znaš li da u meni ipak bujaju planinski potoci
nakon zime
i da su mi oči još cvjetovi sramežljivi
što se pridižu iz snijega
da dišem kao dijete vjetrova i olujnih oblaka
mada mekan u duši kao pijesak na granici voda i obala.

znaš li da nisu otvrdnule žile oko mog srca
jer njime protječu sve rijeke nježnosti
iako je ono u meni samo jedno, a osuđeno da bije za dvoje
i da još neprestano umirem kad te ljubim mislima
i da krvarim svaki puta kad ime ti govorim usnama
da vidim u snovima kako si razrezujem zapešća
i gledam kako mi pokušavaš na dlanove isteći
mada znaš da iz mene ne možeš otići
jer ni smrt ne može živjeti
u samoći u kojoj mi je zauvijek bez tebe ostati… 

u samo praskozorje tebi znanog dana, mjeseca i ljeta Gospodnjeg
 uplovio sam poluživ iz tihog u mrtvi ocean osjećaja
nošen tek strujom nemirnih misli
s brazdama olujna neba na duši a na licu s rastrganim jedrima
s ponekim otkucajem mog srca u tvojim sjećanjima.

daleko me nosile struje iz luka gdje me nisi čekala
brodio izgubljen i sam kroz ledena mora tišine
provlačio se kroz uske prolaze beskonačnih nadanja
izgubljenog šapat tvojih riječi bacao me na hridi maštanja
pa gubio se i pronalazio te u plitkim deltama praštanja
s urezanim kartama tvoga tijela u očima.

sada na pustom otočju bez sidra i konopa zaustavljen
bez sunca i mjeseca kao brodolomac ostavljen
bez vesla i jedra na svom brodu napušten
na pramcu dočekujem svitanja
i maštam da ću jednom u daljini ugledati jedra
kojima dolaziš na brodu moga imena
da me vratiš u topla mora
gdje valovi nježnosti grle obale ljubavi… 

...riječima pališ zvijezde i one izgaraju radi tebe...
pogledaj... puno ih je nebo...
pusti ih da ti se nasele u očima.
da ti snivaju u suzama.
da drhte u pogledima.
kada govoriš ljubav da sjaje ti na usnama.
da blijede od stida kada tijelo otkrivaš
i predaješ se mjesečini da te kupa...
...neka blistaju kada ga pogledaš.
jer ako je tragao znati će
da je napokon pronašao svoj svemir...

doći ću opet…
kada smire se vjetrovi i mora utihnu
kad uspore oblaci i nevere prestanu
ptice kada se vrate u moje oči
i kada ponovo željno udahnem
kada gorčinu kao sol s tijela operem
misli na protekle dane kad isperem
i umiven okrenem lice novom suncu
da me ponovo ugrije

kada me vidiš da se vraćam
znaj da nije puno ostalo
sve je vremenom minulo
sve se olujama raskinulo
što je nekada živjelo
kao lađa je potopljeno… 

vrijeme…
znam… ono je zapelo u mojim ranama
osjećam ga kada se budim u sobi bez mirisa
u postelji napušten od nemira
u tišini napuštenog svemira… sve ja znam…

vrijeme…
stalo je ono u mojim očima
mada mi prolazi dlanom i prstima
i prepliće sjećanja s mislima
da ne zaboravim…

kroz vrijeme…
ona se ne pomiče
kao da je u meni bila oduvijek
kao da će sa mnom ostati zauvijek
a nije…
ja sam bio tek njena sekunda… 

od svoje ću boli zapaliti baklje
u noći nek' svijetle nad mojom samoćom
da me vidiš
u tišini satkat ću jedra i sačekati vjetar
kad me pozoveš k sebi brzo ću

sabrati nemam bogatstva
tek jaglace na livadi
osim zvijezda ne znam prostranstva
a i taj komadić mog neba
vratit ću ti

sve za čime tugujem
stane mi u dlan
taj zgrčen trenutak kada me je voljela

bez tebe u srcu mi praznina
nedovršen zvuk
nejasan san

u srcu mi prazan tajni kut
neostvaren poziv
sasvim predvidiv dan

u srcu mi nepoznat čovjek
radosti lišen u tjeskobi nadolazeće zore
bez tebe
u srcu je tišina
bez daška našeg vjetra
tu tuđe je more


 

prazne sobe u kojima mi živimo
samo su podovi prekriveni našim odrazima
goli zidovi bez sjaja
po kutovima paučina raspletena kao kosa njena

prazne sobe jednog usamljenog grada
bez ljepote sumraka i radosti svitanja
u ulici bez imena
u srcu bez nade
u ljubavi bez pitanja 

duboko u mojim očima pališ iskre
od krhotina zvijezda na nebu
u noći iznad mora
a ja bojim se
opet gorjet će to nebo
zbog tebe.

po površini blistaju odsjaji
a u dubinama tajno umiru
sve misli kao teške groznice
planule u ognjice
protiv svega što šalješ mi borim se
kao da ne znaš me.

davno kliznulo je zadnje sunce iza zida valova
potopljeno kao i ti u moja sjećanja
što se provlače kroz mene meko kao prsti lopova
i još uvijek ne prepoznaješ što si učinila
od mirnoće moga pogleda
dok skrivena stojiš sad s krive strane ogledala.

umjesto poljupca ruže
trn u usni
na obrazu kap svježe krvi

umrla je ljepota u zgužvanim laticama
odbačenog cvijeta
osuđenog na samoću

u ovom svijetu
gdje ljudi razapinju svog Boga
gdje je ljubav?

u agoniji rastanka
tražih tvoje riječi
već potpuno slijep
u sebi očajnički skrivah
posljednju nadu da nije kraj

bez nje
život bih prodao
lihvarima sreće
u šakama stisnuo
par kovanica radosti
dovoljnih tek za trenutak
sjećanja na tebe

da barem ne znam sve riječi svijeta kojima govori se ljubav
mogao bih umirati nijem bez nježnosti
tiho i potpuno sam
mogao bih ležati satima bez pola duše
bez čežnje za njom.

sve bih mogao da sam netko drugi
i da je ona neka druga
sve da je neki drugi svijet
neki drugi život
neka druga prošlost
neka druga sjećanja
da je to neka druga ljubav.

ja posjedujem jastuk bez snova,
svake noći na njega položim glavu i osluškujem,
ponekad čujem tišinu, ponekad korake što odlaze.
iza sklopljenih vjeđa putuje kroz tamu
tijelo žene što se udaljava bez osvrtanja
jer je ustvari nije briga što ostavlja iza sebe.

s vremenom koraci su tiši
silueta sve dalja
jedino je još jastuk bez snova isti
i čežnja koja me tjera da osluškujem
i ovo srce što još jednako udara i ne želi prestati.
možda da stane prestao bi jedan život sjete
i započelo jutro neke nove nade.

polegni me među zvijezde, nježno, nježno…
i pusti da sam kroz njih pronađem put…
sklopi mi oči dlanom ionako vječno sanjam…
šapni da me zauvijek voliš mada to znam…

ostavi me tad samog u tami, ja više ne poznajem strah…
predugo sam se gubio ovdje, oči su navikle na mrak…
i uvijek kad pogledaš nebo znaš da postoji znak
malenim svjetlom u vječnosti ostavljam ti trag…

zato, ne dotiči više moje ime usnama
pusti da vremenom utihnu sva naša sjećanja
ne ispiri mi više ožiljke svojim suzama
već ovij to tijelo bijelim plahtama.

ne tuguj jer ja ti živim sa svojim pjesmama
i noću ti dolazim u nemirnim snovima
dok snivaš prelijepa ja te tražim u tišinama
pa se opet rađam i umirem u dubinama
našeg beskrajnog svemira
gdje sam stvoren da bih te zauvijek ljubio…

u meni glasovi više ne žive
već gluh sam i sasvim sam
prahom tišine noć pretvaram u svitanje
svaki puta bez čarolije.
u tim odajama zabravljen od davnih vijekova
gotovo slijep prisjećam se njenih mirisa
pa drščući povlačim se po zidovima tamnica
i pužem nijem na koljenima da dodirom prstima
opet napipam da je ljepota skorena
po podu kuda je ljubav odavde pobjegla.

tko me to osudio na umiranje
pa pomilovao na vječno čekanje
tko je ponio ključeve ovih odaja
da više nikada
ne dotaknem
nju.

prepoznajem svake tvoje misli dah
kada me pohodiš
i svakog tvog uzdaha tijek
kada na me pomisliš
od svakog tvog šapta
znam gdje je nestao glas
i svakog otkucaja tvog bila zvuk
kad sjetiš se nas

prepoznajem nemira uzrok
što negdje u tebi tinja
poneki trenutak čežnje
koji nas zauvijek veže
znam kako krvotok u tebi kola
jer poznajem tvoje nade i sne
da i promijeniš i srce i ime
među svima ja prepoznajem te

ostao sam u procijepu između sjećanja
na razvalinama sna
na naplavinama očekivanja
bez nade umrtvljen
nemirima opkoljen
da se snalazim u svojim tišinama

da se spasim
morao bih beskrajnim daljinama
nositi srce na oporavak
i ni ne pomisliti na uzmak
kada mi kažeš da sam ti drag

ostati miran u svojoj samoći
da bih mogao pred tebe nakon stoljeća doći
i ostati miran kad oči u oči
opet mi kažeš kako me voliš

kada otvoriš oči novi će se dan ovit oko tvoga tijela
mazno, kao ruke tajnog ljubavnika
i dok drhtiš snena sklupčana još pod plahtama
ja već budan treperim u daljinama
ocrtan na prozorima gdje izranja tvoje sunce.

već dugo čekam prošaran u nebu bojama svitanja
i nježno mrsim ti još posljednje niti sna
da zapleten ostanem u njima
da još tren živim ti pod sklopljenim vjeđama
ispod kojih spava sva ljubav.

i to je sve što mogu biti
i jedino se još u jutrima znam pred tobom kriti
jer kada se probudiš ja za tebe ne postojim
pa umjesto dodira ostavljam misli da te prate dok lebdiš
i da nose tvoje korake dok hodaš
putovima kojima ja s tobom nikada neću ići.

igrao sam se svjetlom
i napravio sjenu
sakrio Sunce
dozvao tamu
puteve tad izgubio
u očajanju snagu
a napori odnijeli vrijeme
dragocjeno za povratak.
samujem
dok ti negdje razbijaš
smijehom samoću
no ja znam:
u tebi radosti nema.
poput mene u igri si
prvi puta izgubila svoje lice
pa razdala svjetlo
da ga sakriješ.

nekada si me zvala imenom kojim se ljubav zove
u tvome sam srcu spavao tako često
tamo si me skrivala i govorila da je to samo moje
uvijek i zauvijek jedino mjesto
jer nikada ne napuštaš one koje ljubiš…

otada puno sam dana i noći izmučio bez tebe
a mene samo misao da više nisam vrijedan
tvog spomena…
… ponosno si otišla
s riječima…
… bio si pogreška…

zavučem se među mirišljave plahte sjećanja
tako poželim da me pogladiš po kosi ovako umorna
duboko da udišem sklopljenim vjeđama
da zaboravim teret godina
dočaram si nebo boje očiju u mislima
mada nikad više tako plavo kao nekada

još prije sna utonem u jastuke spokoja
i prisjetim se otkucaja srca na tvojim grudima
taj zvuk lišen svakog nemira
bijaše ritam kojim si me ljubila
u polutami sobe gdje je nekad
u tišini noćnih sati
naša ljubav živjela

ne gledam te
oči mi drhte
u njima nema nijedne čvrste točke
da privežem lijepe misli
u tom bistrom moru tuge
gdje u svakoj kapi odbačenoj s vrha vala
ispod vjeđe utapa se ljubav

ne gledam te
kao kroz mutno staklo pokreću se obrisi
sve manje onog što mi je ostalo od tebe
i pitam se:
zar je važno s čije strane oka klizi suza
što zamućuje sve naše prošlo
i nejasnim čini sve tvoje i moje buduće

otkrivam te polako
između tvojih misli provlačim se
i obilazim niti o koje se obješeni kao oblaci
ljuljaju tvoji snovi
vidim što maštaš dok ploviš ka svom moru
i ne slutiš da plovim s tobom
dok osluškujem kako dišeš u snu...

i prekrivam te dok noć odmiče svome jutru
kao što se i ja vraćam tebi svakoga sutona
i napuštam te svakoga svitanja
da mi ne vidiš lice koje te ljubi
dok ti sretna dišeš u svome snu…

tuguj
pusti nek te sjeta slomi
nisi samo sličan ljudima
isti si kao i oni

plači
pusti nek suze teku
neisplakane suze su otrov
samo grizu, peku

ali ljubi
ljubi i kad to boli
tek onda tvoje srce
uistinu pravo voli

riječi kojima o tebi zborim
nikada neće doći do svoga kraja
i da živim vjekovima.
nikada neće odustati biti tvoje
kao što ni ja neću prestati da te volim
iako te već dugo nema u vidokrugu
srce ne mogu prevariti.
i sve vrijeme kad proteče mi preko dlana
i kad mi se opuste bore oko očiju
a usne ostanu ukočene u osmijehu
znati ćeš da te pod ružama sanjam.
jedina razlika je što se neću više probuditi
u ovom svijetu
u kojem sam te zauvijek izgubio.

i u tišini osjećam ti srce
i u daljini čujem kako me zoveš
i u tami osjećam tvoju ljubav
ne možeš se sakriti 
i ako te ne vidim znam da si tu
i ako šutiš znam da me voliš
i ako bježiš znam da se vraćaš
i ako te nema ovdje
ti si sav moj svijet

nikada više nećeš mi doći tako blizu
tik uz obraz moga srca
da spustiš šapat.
nikada više neću osjetiti da me razumiješ
kada me gledaš
jer ti u očima ne vidim svoj odraz.
prošlo je vrijeme kada si dolazila jer te ja trebam
da ostaviš s povjerenjem svaki svoj strah
i sate samoće da ih ispunim nježnošću.
nikada više tvoje se tajne u meni neće sakriti
nikada više tvoje nade sa mnom živjeti
nikada više nećeš me usnulog vidjeti.

znaš da jednom kad napustiš brod
on ne živi od čekanja
otisne se u pusta olujna mora
i dopusti da ga naposlijetku raznesu vali
na sve strane svijeta.

ja volim jesenju tugu.
tišinu u očima, jutra u maglama.
volim buđenja kraj toplih sjećanja, kiše na obrazima, vjetar u ušima.
volim sjetu u njedrima, melodije rastanka,
umiranje i maštanje, nestajanje i odrastanje...
volim kad mi jesen dođe u svitanja i sutone pa me zagrli...
… kao ona...
… nekada...

ja sam ostao sam sa svojim kapima tuge
a u njima nema vrijednosti da ih mijenjam za išta bolje
dok u daljinama moji se pogledi gube
dok u očima istječe život
moje kapi postaju more

ja sam još jedno polje tišine
kao u jesen zjena sam bez boje
i nikako da ta bol već jednom blještavilom mine
već svemira dubine su kao zjene moje

ja sam u očekivanju nade
no sad sam tek samo slutnja spokojna sna
kao s nečijeg lica odbačen osmijeh
ulovljene usne u kriku – to sam kao ja

sve što sam imao s tobom ostavio sam
zatvorio vrata iza kojih sanjaš
i odšuljao se u noć…
daleko, daleko, ostala si daleko
kao i vlakovi i ceste i svemiri
u vremenu kroz koje se ne putuje
već se u njemu stari bez snova.
sve me sada sustiže i ne osvrćem se
to li i ti progoniš me?
predobro znaš što je u meni
i nemam volje da se branim.
dok probadaš mislima što imam reći?

ne može biti istina da si me takvog voljela
ne može biti istina…

ovaj grad stalno je isti
u njem nemam više jeseni i proljeća
leluja tišina ulicama kojima prolazim
sjetan…
draga moja...
sjetan…

sve što imam željela si za sebe
sve što jesam nije bilo važno
sve što me sputava i veže
sve što me raduje i treba
sve je moglo bez mene
sve osim tebe

samo da sam poželio uroniti u more tvoje ljubavi
samo da sam htio biti tvoj i ne iznevjeriti
svoje dugo željene snove
samo da sam odlučio da sve je drugo bezvrijedno
u odnosu na tebe
samo da sam znao što je u životu vrijedno
i da ljubav nema cijene

za nju se umire

samo da sam stao na rub litice
i bacio se u ponor
u kojem čekaš ti da me spasiš
da ne dotaknem dno

i život bi bio let …
ti bi imala krila
ja bih živio san
ljubav bi imala nas … 

šutke ću podnijeti još jedan dodir hladnoće tvojih riječi
taj nedostatak nježnosti što ćutim u njihovu zvuku
i oporost kad s usana ti bježe samo govori
da napustila si pribježište samoće što imali smo jedno u drugom

nemaš više ništa ponuditi kao nadomjestak blizine
hineći razumijevanje kad u tebi tražim spasonosni mir
dok u stvari, misli ti nisu naslonjene na moje usne
da bi pokušala prihvatiti dah duše koja te treba

uzalud očekujem neki znak da ti se oči raduju
i ne pronalazim u njima onaj sjaj da sam ti drag
i sam sam si kriv što ti se ponovo vraćam
i svaki puta bivam spreman na manje od manjeg
i odlazim bez ičega
bez onoga što ti nosim, bez onoga čemu se nadam
bez ikakve slutnje da u tebi bar ponekad kucne srce za mene
a bila si dio duše moje duše
bila si moje ljubavi zid plača


 

tamo kuda ti si otišla
poželio sam poći tisuće puta
raširenih ruku
žurio sam u zagrljaj smrti

tamo kuda ti si otišla
biti će kraj i moga puta
u smrti sastat će se naši puti

tamo kuda ti si otišla
poželio sam poći tisuće puta
jer srce je tamo htjelo poći za tobom
moje srce, grobnica jedne ljubavi
ne može te zaboraviti
ne može ti reći
zbogom

potpuno je prazno polje moje duše
nekada tu bijaše moje more i moja planina
od čežnje satkane lađe na valovima nježnosti
tihi sati plovidbe u zagrljaju voljene

sasvim je tiho nad tim poljem pustog neba
ne poznajem misli da me pokrenu a htio bih daleko
nestali su otkucaji srca što me uspavljivalo
i meki dodir dlana koji me smirivao

nema više tajne da se u očima sakrije
ne bi ni imala kamo jer sve je moje bespuće
more što u sebi nosah postade praznina
sve mi riječi u pjesmama zarobila tišina

iz tamnih dubina davnih sjećanja
kroz snove mi putuju lica mojih ratnika
u koloni po jedan u noćnim tišinama
kao u danima kada nas je smrt spajala i razdvajala

bez zvuka progoni me opet nemir među plahtama
dok skrivam se u procjepu između jastuka
kao u danima kada nam je ista bila sudbina
a nebo nad nama jedina zaštita

kada opuste moje misli dolaze mi noćima
ti tihi ljudi sa sjenama u očima
i srce opet živi u danima vatre i ponosa
 i među zvijezdama luta s dušama mojih ratnika

ako podignem trepavice
teške od prašine samljetog vremena
vidjeti ćeš mi bespuće u očima
i prepoznati moja ishlapjela mora
po nasukanim čežnjama.
a to ne želim...
radije ću opet okrenuti obraz
da ostaviš još jednom svoj trag
crven od sunca što mi umire
tko zna koji put…
i vjetrovi će ponovo donositi pijesak
i nanašati ga stoljećima
na piramide sred moje pustinje
u kojima počiva
vladar svih svjetova ljubavi…

sinoć… bila je tama… sjećaš se
sinoć…
znaš ono: zvijezde, daljina, čežnja...
i tako to…
sinoć… gušila me tišina…. znaš, tišina

i sinoć htio sam prići ti bliže…
onako… riječima… jer si daleko…
znaš ono: samo se stisnuti mislima
jer si mi draga….

baš sinoć…

a ti mi pošalješ hladne riječi
baš kao: nisi mi u planu…
i otpraviš na spavanje
kao da je krevet mjesto mog zaborava
gdje će pothlađene misli odustati od nježnosti

i ako me ne trebaš više ne pokušavaj to izreći riječima
znaš da u meni bdiju sve riječi svijeta
pa i one koje ti još čula nikada nisi…